- Piše: Mihailo Medenica

Sjedimo, pijemo kafu, ćutimo uglavnom, ne podiže pogled mnogo iznad oboda šoljice sav sazdan od straha života na gutljaj. Nije ga se, vala, mnogo “napio” na svetom Kosovu i Metohiji za svojih dvadeset i pet ljeta.
Te je žive vode za Srbe dolje tek toliko da k‘o kaplja sklizne niz dlan, linijom života kao zdencem, pa…
–Da se više završi ovo s nama, da ne pati vas osam miliona zbog nas sto hiljada…- skamenih se kad je progovorio neupitan, kao da ga je šta nagnalo da strese čitavu Šaru s pleća…
–Šta da se završi, brate?!
–Pa, ova muka s nama, da barem Srbija može dalje…
–Koja muka, Uroše, o čemu ti to, brate moj?!
–Da se Srbija više ne zlopati zbog Kosova i Metohije…
–Uroše, Srbija se ne zlopati zbog svoje svetinje već pati za njom! Nema Srbije bez Kosova i Metohije, čovječe! Nema nas i vas! Nema ovdje i tamo! Nema nas osam miliona, a vas sto hiljada! Ko smo to mi, a ko- vi, pobogu?!
–Pa, Srbi koji nijesu s Kosova…
–Koji to Srbin nije s Kosova i nemanjićkog metoha?! Nema takvog, moj Uroše! Gdje god da Srbin zanoći tamo osviće, brate, sve ostalo je laž, gola laž i izdaja!
–Znam, ali vidiš da Srbija ne može dalje dok ne riješi problem…
–Nema Srbija problem s Kosovom i Metohijom, aman, već Aleksandar Vučić i njegovi jahači apokalipse, bre! Njima se žuri da raskusuraju Srbiju i obave svoju đavolju rabotu! Za njih Srbija na Kosovu i Metohiji nema ni metra, za nas je svaki metar Srbije na Kosovu i Metohiji! Ne dozvoli, brate, da te ubijede kako si mit, kako će Srbija bez obje noge nekud– nikud stići brže… Ne dozvoli, Uroše! Otiđi do crkve, praotačkog groblja, stani pred ikonu i verige kad god kloneš pa razmisli šta je opsjena- ti ili ove briselske sjenke što za sobom vuku čovjeka kao kaznu Božiju?!
– Znam, ali…
–Nema ali, moj Uroše! Nema tu i ne smije biti nikakvog „ali‘‘! Znaš li koliko smo jutara tvoj otac i ja dočekali zagledani u Šaru dok se noć para o nju…nijesmo to pozdravljali dan već sjedeli na razmeđi vjekova, vječnosti, trajanja, promaji prošlog i budućeg!
Na Kosovu i Metohiji ne sviće, već sam Gospod razgrne nebo da pogleda na svoj narod, na svoju gradinu, na svoje odmorište…
–Znam, ali nam govore da smo teret Srbiji i da…
–Govori vam fukara koja je svojoj grimasi od odraza teret, bre! Govore vam da vas ubijede kako izdaja ima naličje pobjede!
Govore ti da te ubijede kako ti je majčina crnina taj kompromis za koji se bore! Kako joj neprebol divno stoji i kako će učiniti sve da crnine ne manjka na svetinji nam…
–Znam i to, ali boli nas kad vas toliko miliona prezrivo gledate na nas šaku jada jer zbog nas ne možete…
–Prezrivo?! Puste su oči koje ne vide Kosovo i Metohiju, moj Uroše! Ne vide takve dalje od treptaja. Kad se u ćerke zagledam vidim, vjeruj mi, Samodrežu i Bogorodicu Ljevišku! Vidim kako mi s Prokletija i Bajgore trče u susret! Vidim ih na Kosovu polju gdje o Cvijetima pletu vjenčiće od božurova…
Dok god ih tako vidi, a istim pogledom vidi čitava Srbija, ne može njihova prokleta laž nadglasati topot vidika!
– Ali, šaka smo jada, kažem ti…
– I da ste šaka, da čitavo Kosovo i Metohija jeste tek jedna šaka, znaš li da se u šaku uzme i čuva ono najdraže! Stisne se da jagodice pomodre i ne da se nikome, nikada!
To je ona šaka kojom se krstimo, kojom priviješ dijete uza se, kojom zahvatiš vode da se napiješ, kojom prineseš tamjana, kojom pomiluješ tek rođeno, kojom sklopiš oči usnulom u Hristu…
To je ta šaka, Uroše! Ta šaka je sve! Jad su oni što kusuraju Srbiju pa trče u Brisel i Vašington da kupe još koji suvarak vlasti, još krug na karuselu laži i izdaje za sitninu.
Molim te, Uroše, ne daj da njihova laž postane tvoja istina!
Nije tvoj prag moj kamen oko vrata, niti je tvoj dom pali vajat, već su vodenica na našem Jordanu, zapamti!
– Hoću, mada nam govore…
–Ne govore vam već sikću prisojkinje! Od njihovog se otrova ne umire, bijeda je to, ali se umire u njihovom otrovu ako povjerujemo da Srbija mora dati srce kako bi zdravije živjela na aparatima…
Nema nas i vas, ima nas i njih! Ne smijemo dozvoliti da njihovo: “Danas ovdje- dogodine i za vjek vekova u preziru potomaka” nadglasa naše: “Danas ovdje- dogodine tamo gdje u šaku stane ono što se ne da! Nikada, nikome”, moj Uroše!
Ne vjeruj u njihova izdajnička svanuća kada ti nad kućom Gospod razgrće nebesa da s radošću pogleda na svoj narod, svoje odmorište…
Ne mogu oni da izdaju ako mi ne povjerujemo kako nam majkama neprebol zaista predivno stoji…